Jeste li ikada bili u sjedištu Zagrebačke županije? Znate li gdje se ono uopće nalazi? Jeste li ikada poslali dopis županu ili pokušali doznati koje su stvarne ovlasti županije? Nećemo vas ni pitati znate li čime se županija zapravo bavi – jer odgovor na to pitanje često izmiče čak i dijelu ljudi unutar javne uprave.

Ta pitanja nisu tek retorička provokacija. Ona su dijagnoza dubokog apsurda hrvatskog administrativnog ustroja. Dok građani uredno pune proračun, sustav županija često djeluje poput birokratskog međuprostora – zaglavljenog između države i lokalne samouprave, bez jasnog identiteta i bez stvarne odgovornosti prema građanima kojima bi trebao služiti.

Najvidljiviji simbol tog paradoksa upravo je Zagrebačka županija. Njezino službeno sjedište ne nalazi se na teritoriju županije, nego u Ulici grada Vukovara 72 u Zagrebu. Drugim riječima, građani koji žele ostvariti neko pravo ili riješiti administrativni postupak unutar vlastite županije moraju izići iz njezinih granica i otići u drugu jedinicu regionalne samouprave – Grad Zagreb.

Ideja o preseljenju sjedišta u Veliku Goricu postoji već godinama. Velika Gorica je demografski, prometno i gravitacijski prirodno središte županije. No dosadašnja županijska vodstva očito procjenjuju da im je politički i operativno praktičnije ostati u Zagrebu – iako stanovnici Zagreba uopće nisu korisnici usluga Zagrebačke županije. Zašto bi se, uostalom, napuštali komforni i prometno dostupni uredi samo radi administrativne logike i simboličke dosljednosti?

Proračun Zagrebačke županije za 2026. godinu planiran je u iznosu od 252 milijuna eura, što predstavlja značajan financijski potencijal u regionalnim okvirima. Procjene pokazuju da više od četvrtine tog iznosa generiraju upravo građani i poduzetnici s područja Velike Gorice.

Paradoks je time još izraženiji: grad koji u velikoj mjeri financira županijski sustav nema čak ni njegovo sjedište na vlastitom teritoriju. Pogled u strukturu proračunske potrošnje dodatno razotkriva prirodu sustava. Zagrebačka županija posljednjih godina funkcionira prvenstveno kao investicijski administrator europskih fondova. Najveći dio kapitalnih ulaganja odlazi na obnovu školskih zgrada, energetsku učinkovitost i infrastrukturne projekte koji se lako komuniciraju javnosti i dobro izgledaju na promotivnim fotografijama.

Istodobno, sustavi koji izravno određuju kvalitetu svakodnevnog života – zdravstvo, prometna povezanost i socijalne usluge – sve teže podnose teret stvarnosti. Najbolji primjer su domovi zdravlja pod ingerencijom Zagrebačke županije. Kronično im nedostaje liječnika obiteljske medicine, specijalista i medicinskog osoblja. Na preglede se čeka tjednima, a sustav upućivanja pacijenata prema bolnicama i specijalističkoj skrbi već dugo funkcionira bez jasne strategije i koordinacije. Obnovljena fasada škole politički je zahvalnija od pronalaska pedijatra – i upravo se na takvim projektima godinama gradi politički kapital.

Zagrebačka županija danas djeluje kao administrativna konstrukcija bez jasnog identiteta: sa sjedištem izvan vlastitog teritorija, s ovlastima koje građani teško razumiju i s birokratskim aparatom koji često sam sebi postaje svrha. No taj paradoks nije samo problem jedne županije. On je simptom šireg i duboko ukorijenjenog problema teritorijalnog ustroja države. Do ozbiljne reforme građani će nastaviti financirati hladni pogon institucija čija imena jedva poznaju i čije ovlasti ne razumiju, dok se ključne javne usluge postupno raspadaju pred njihovim očima.

Županija tako ostaje ni na nebu ni na zemlji – ali vrlo čvrsto na grbači poreznih obveznika.